NEW START?

Hello my lovelies. Vjerujem da ste me svi već zaboravili i ne krivim vas uopšte. Da ne dužim, odlučila sam, još jednom pokušati pokrenuti blog... Pa da vidimo kako će ići. Nisam sigurna da li ću uopšte više moći nastaviti u smjeru u kom sam zamislila da ce moj blog ići. Npr. fotografisanje mi je veliki problem, trebam za to dnevnu svjetlost, a sad krećem, na fakultet, jos više obaveza, dolazi zima, dani su sve kraći itd. Tako da ne znam kako to izvesti ali možda preformulišem blog, da radim više nekih tagova, da pisem više, naravno neću se odreći kozmetike, to je moja ljubav, ali će vjerovatno tematskih postova biti ili manje ili manje fotografija priloženih uz to. Ali da ću se potruditi da napravim dobre fotografije, hoću. Eto, recite mi šta mislite o svemu ovome, vidim da se blog jos posjećuje, ušla sam sad i vidim još 2000 novih pregleda, nove komentare iako nisam ništa postavila skoro godinu dana i hvala vam na tome. Recite mi i da li imate neke ideje o čemu da pišem, šta da radim na blogu, da li da mošda ubacujem neke tekstove koje ja pišem, jer jako volim pisati, ili uopšte niste za to i želite samo beauty stvarčice?  Da li želite znati nešto vise o meni? Pišite mi u komentare i potrudit ću se da ispunim želje.

E sad upravo sam odlučila da podijelim sa vama jedan moj tekst pa da na osnovu toga odlučite da li bi vi to povremeno čitali ili da se ja ipak držim samo beauty bloga :). Nadam se da će vam se svidjeti.

JESEN

"Jesen je. Jesen je već. I opet." Nisam načisto da li volim ili mrzim jesen. Nekad bih mogla satima, kroz prozor, posmatrati kišu kako pada na šareno lišće, a nekad bih vrištala zbog melanholije koju mi ovi dani donose, zbog osjećaja koje u meni izazove, zbog... zbog nečeg što mi je jedna jesen, davno, odnijela. Vjerovatno moj love-hate odnos prema jeseni i nema mnogo veze sa njom samom, već sa jednom osobom, osobom koja je za mene jesen. Sjetim ga se često. Donesu mi prve septembarske kiše misli o njemu, donese mi vjetar njegov miris. Prošle su pune 3 godine otkako nije u mom životu. I često se pitam zašto još mislim o njemu, tad sam bila klinka, naivna djevojčica koja idealizuje ljubav, idealizuje njega, koja nosi ružičaste naočare i misli da joj svi žele dobro. Ja odavno više nisam ta djevojčica, pale su ružičaste naočare, ne vjerujem više u ljude, dosta sam hladna, sarkastična, branim se zidovima koje dižem, stavljam sebe na prvo mjesto. I malo šta zajedničko mi je ostalo sa tom djevojčicom, ali, nažalost, osjećaji prema njemu, su jedna od tih malobrojnih stvari. Ne volim više, ali nije sve nestalo. Nije on bio jedini momak u mom životu, ali je definitivno bio jedini koji se računa, jedini kojeg sam voljela. I možda se pitate zašto ovaj tekst nosi naziv jesen, kad sam jesen jedva pomenula, pa to je zato što je za mene jesen-on. Momak najljepših očiju boje jesenjeg lišća. On je Jesen, a ja, ja sam zima. Hladnoća je u meni. Ja sam zima zbog njega, ja sam zima, zbog jedne davne jeseni, jeseni 2013. I nije ovo priča o nesretnoj djevojčici koja samu sebe sažaljeva i vjeruje da ima najveće probleme na svijetu, i da je ljubav najvažnija stvar i da ne može živjeti bez toga. Ne, nije, vjerujte mi, nije ni blizu toga. Ovo je priča o Jeseni. I djevojci koja je jednom davno voljela Jesen. I kojoj jesen donosi... htjela sam reći donosi tugu, ali zapravo nije tako. Ništa ne donosi. Ali dio mene odnosi.

xoxo
Mina